Žao mi je nas 가사

Mutna svijetla kišovitog grada ostala su iza nas, U meni pada posljednja nada da razumiješ moj glas, Niz staklo klize krupne kapi i moje riječi klize uz njih, Kad bi se vratili posljednji sati ,promjenit nešto dali uspio bi. Zaustavljam se i otvaram vrata s kišom su riječi prestale, Tvoj zadnji osmjeh zaklanja tama, a moj u meni zapinje Sve ono što je bilo sve, sad se u ništa se zatvara, Nazad krenem ne okrećem se, dok se noć u jutro pretvara. A žao mi je nas, žao mi je snova ugaslih, naših želja glas sad je tako dalek tako tih. A žao mi je nas i znam da neznam sebi priznati da naših želja jaz i tebe i mene od nas će odvesti